Nema zapisa.
Arhiva
« » sij 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Blog
srijeda, siječanj 25, 2012
Zašto sam odlučila reći "Zbogom" Hrvatskoj?

"Imam 27 godina, po struci sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti odnosno, po novom, magistra edukacije istog predmeta. Aktivno govorim, pišem i razgovaram već dvanaest godina na engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku, a nedavno sam počela učiti ruski i talijanski.

Računalna pismenost mi je na najvišoj razini i nema tog zadatka koji ja ne mogu riješiti. Sveukupno imam šest godina radnog iskustva – morala sam raditi kako bih platila studij. Posljednje četiri godine radila sam kao honorarac prevoditelj i administrativac, ali s punim radnim vremenom bez ijednog dana bolovanja ili godišnjeg odmora. I tome je došao kraj, kriza je uzela svoj danak, a ja sam ostala bez jedinog izvora financiranja.

 

Morala sam se natrag doseliti kod roditelja koji imaju preko 50 godina, rade u tvornicama teške fizičke poslove i žive na minimalcu. Nažalost, sada me moraju uzdržavati, iako bi, prema nekom logičnom i normalnom slijedu, ja morala sada uzdržavati njih ili barem svoju mlađu sestru koja završava fakultet i koja se isto pita hoće li moći preživjeti, hoće li se moći zaposliti.


Visoko sam obrazovana, mlada sam, marljiva i ambiciozna, no ja u Hrvatskoj ne mogu dobiti posao. I to je ta tužna istina i užasna stvarnost koja je pogodila tisuće i tisuće sličnih meni i zato moje ime ovdje nije važno. Niti sam prva, niti sam jedina u ovoj poziciji, a, što je najgore, niti sam posljednja. Svakog nas dana ima sve više, bez obzira na obrazovanje i staž, bez obzira na godine i spol.

 

Svakog se dana suočavamo s praznim novčanikom, praznim tanjurom, isušenim licima naše djece, nepravdom i očajem. Mi smo se borili za Hrvatsku, mi imamo Hrvatsku, ali zapravo više nemamo ništa.


Kao i ostale, svaki me dan pogađa nepravda i moje strpljenje te samopouzdanje uništavaju odbijenice i negativni odgovori na sve moje prijave za posao. U dvije godine sam ih skupila 350 (a stižu i dalje). Isprva sam se javljala samo na oglase koji se tiču samo moje struke, a nakon godine dana očaja počela sam se javljati na sve poslove – sve od čistačice preko prodavačice, serviserke bicikala, dadilje, administrativne referentice, portira, copywritera, voditelja radijskog ili TV programa… do profesorice hrvatskog jezika.

 

U dvije godine pozvana sam na samo jedan razgovor, za portira, i odmah su me obavijestili da nisam dobila posao jer "oni traže kvalificiranije ljude". Uvijek nešto ne štima sa mnom: nisam muško, prestara sam, premlada sam, previše sam obrazovana, nisam dovoljno obrazovana, nisam rođena u Zagrebu, imam samo hrvatsku diplomu, a oni traže njemačku ili austrijsku, nemam auto, nisam polagala ispite iz menadžmenta (jer nemam novce za ispit od 5000 kn), nemam dovoljno radnog iskustva, imam previše radnog iskustva, moje prezime nije poznato nikome iz uprave itd.


Kako živim u Prelogu, javljala sam se na natječaje u Čakovcu, Varaždinu, Koprivnici, Murskom Središću, Zagorju… no govorili su mi da ne mogu dobiti posao jer nisam iz tih mjesta – prednost imaju oni koji žive u tim mjestima i u tim krajevima, pa makar bili bez radnog iskustva i bez potrebnog obrazovanja. Tako su mjesto profesora hrvatskog jezika dobivale učiteljice razredne nastave, učiteljice likovne kulture ili geografije, sve s objašnjenjem "One žive bliže".

 

Sve me to vratilo u moje osnovnoškolske dane. Učiteljica hrvatskog jezika predavala nam je njemački, učitelj tjelesnog povijest, a učitelj povijesti tehničku kulturu. Samo je jedan učenik na kraju upisao gimnaziju, ostali su se morali zadovoljiti autolimarskim, vrtlarskim i frizerskim zvanjima. Kladim se da su danas svi zaposleni i barem malo sretni.

 

Dva ili tri puta sam se žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, no do danas nisam dobila ni jedan odgovor o tome kako je inspekcija prošla.
Onda sam se javila na nekoliko natječaja u Prelogu. Umjesto mene ili ostalih osoba iz Preloga, posao su dobivali ljudi iz Varaždina, Čakovca, Svetog Martina na Muri, pa čak i Zagreba. Moje je srce puklo. Kako ću preživjeti ovdje kad me ni vlastiti rodni kraj ne želi? Zašto sam ja manje vrijedna? Zašto sam nevidljiva? Što to ne valja sa mnom?

 

Kako bih zaradila barem nešto, davala sam poduke iz hrvatskog jezika za maturante. Sva im "čast", znali su sve Cecine pjesme i stihove, no nisu mi mogli izrecitirati ni Voćku poslije kiše, niti mi reći tko je napisao tu pjesmu. Polovica njih nije razlikovala č i ć, a druga polovica je mislila da je "celeb" sasvim normalna hrvatska riječ. Sramota, no drugo ne mogu ni očekivati od njih kad im je hrvatski predavala učiteljica likovnog, a kasnije su znanje upijali preko moralno i etički sumnjivih emisija, spotova, pjesama i filmova koji nemaju veze sa stvarnošću, barem ne našom.
Razlika u godinama između mene i mojih učenika je tek deset godina, no moja je generacija ipak težila nekim drugim vrijednostima koje nisu bile savršen izgled i skupa odjeća. Zato me strah da i moje dijete ne bude takvo i zato se moram maknuti što dalje od hrvatskog morala.
U očaju sam na kraju počela vući veze, zvala vrlo daleke rođake da nešto srede, da me nekamo uguraju. Sve je ostalo na obećanjima i riječima ohrabrenja, a samo je jedan od njih iskreno rekao: "Treba ti omotnica i 5000 eura." To sam i sama znala, ali ja nemam 5000 eura, niti sam toliko pokvarena.
I sada ulazim u treću godinu kako tražim posao. Moja savjetnica u HZZ-u mi je jednom rekla da za mene posla u Hrvatskoj nema i da ću ga morati sama izmisliti. Zato sam igrala Loto i Bingo, sve s nadom da osvojim neki novac i otvorim svoj vlastiti posao i, ako bude prilike, da zaposlim svoje kolege i kolegice koji su u istoj situaciji ili da barem mamu izvučem iz onog pakla u kojem radi, ali eto… ništa. Banke su mi zatvorile vrata, a od roditelja sam dobila savjet da svoju sreću potražim vani.


Tako sada i radim, odlazim u Kanadu ili Njemačku ili Australiju, tko god da se prvi javi, i radit ću za kanadski ili njemački ili australski minimalac, ali ću raditi i svojim ću radom napredovati i svojim ću radom živjeti i svojim ću radom pomagati roditeljima te ih konačno bez osjećaja srama pogledati u oči.

Dosta mi je naslova i vijesti kako Vlada, bez obzira na to koja je stranka vodi, steže remen, štedi ili uvodi mjere štednje, kako Vlada određuje nove zakone za lakše otkaze, kako Vlada određuje nove poreze… Što to meni znači? Što meni znači politika nesposobnih za vođenje, ali sposobnih za uništavanje? Što meni znače milijuni od turizma? Što meni znači EU i vražji euro? Ništa! A zašto? Jer živim u Hrvatskoj.
 

Ovdje moje postojanje nema smisla, kao što su mi rekli: mjesta za mene ovdje nema. Ja sam crna statistika, neželjena brojka, nesretno i pretučeno dijete Vlade maćehe koja mazi samo svoj rod. U Hrvatskoj ću umrijeti od siromaštva i bijede, osramoćena i ismijana od onih koji su se "snašli". Ja želim jednog dana biti dio naslova u novinama: Vratila se iz inozemstva i otvorila radna mjesta u rodnom gradu. Ja želim biti dio takve stvarnosti i takve Hrvatske. No to ne može kod nas biti. Nikakva promjena vlasti neće dovesti do toga. Samo promjena mozgova.
Zato ću, kao i tisuće istih ili sličnih meni, reći "Zbogom" Hrvatskoj, ali ovog puta nećemo pjevati i skladati žalopojke i rekvijeme za ostavljenom domovinom, ovog ćemo puta pjevati od sreće što smo je ostavili. Odlazim osramoćena, prebijena, zlostavljana, očajna iz ove zemlje i nadam se da ću se jednoiti, ali samo kako bih izvukla svoje roditelje i sestru iz nje."

Ovo bi mogla biti bilo čija priča današnjeg mladog čovjeka.preuzela sam je sa facebooka,a objavljena je na emedumurje.hr


proziran-svijet @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 24, 2012
''Danas sam čvrsto uvjeren da nitko nikog ne gubi jer nitko nikog ne posjeduje. To je istinsko iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svjetu, a ne posjedovati je.'' Paolo Coelho

Veliko hvala svima za 35 000 posjeta


proziran-svijet @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 20, 2012
...Kad prolaziš kroz teške trenutke u svom životu i pitaš se gdje je Bog....
Sjeti se da je Učitelj uvijek tih dok traje test....

proziran-svijet @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 19, 2012
Nedostaju ljudi,

nedostaju riječi,

nedostaje smisao..

Sve je nestalo..

Zašto?

Ljudi smo

Sve prolazi,sve odlazi,

Bog samo zna

ZAŠTO

proziran-svijet @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 16, 2012
Što da pišem?Ništa se spektakularno ne događa osim prehlade koju vučem,nadam se boljim vremenima u svakom pogledu a do tada preživljavam živeći u uspomenama ili u nadanjima,ovisi kako se gleda.Čovjek bi vjerovao da je lakše živjeti kada imaš diplomu i znanje,nego dok si student.Nekako se sa tugom i žaljenjem za prošlim vremenom sjećam svojih studentskih dana.Bili smo puni optimizma,snage volje,a što je ostalo samo želja da što prije bude bolje i nada da se dogodi čudo.

proziran-svijet @ 20:31 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 12, 2012
Jedan poznati govornik je počeo svoj seminar tako što je podigao novčanicu od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi. Pitao je: "Tko želi ovu novčanicu?" Sve ruke su se podigle. Nastavio je: "Ovih 50 eura dat ću nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti." Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao: "Da li je još uvijek želite?" Sve ruke su bile i dalje u zraku. Zatim je nastavio:............... "A kad ovo napravim?" Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod. Podigao je novčanicu, bila je zgužvana i skroz prljava. "Dobro, tko je još uvijek želi?" Još uvijek su sve ruke bile podignute. Onda je rekao: "Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu vrlo vrijednu lekciju. Što god da sam uradio s ovom novčanicom, vi ste je htjeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti. U svakom trenutku je vrijedila 50 eura! Često nam se dogodi u životu da nas neko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo kao izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života. Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa." Bez obzira što vam se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, VI nikada nećete izgubiti na vrijednosti. Bili prljavi ili čisti, izgužvani ili ispeglani, VI ste i dalje neprocijenjivi za sve one, koji VAS vole više od ičega na svijetu. Naši životi se ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema ONOME ŠTO JESMO. VI ste nešto posebno, ne zaboravite to! Ukoliko ovu priču ne podijelite s drugima, nikada nećete saznati čiji život je dotakla, kojem slomljenom srcu se obratila ili kakvu nadu je nekome pružila. Brojite svoje uspjehe, a ne probleme i brige. Nemojte nikada oklijevati probati nešto novo. I uvijek imajte na umu: Jednostavni ljudi su sagradili Noinu Arku, a stručnjaci Titanic! 
proziran-svijet @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 5, 2012
"Neka ti u novoj godini desna ruka uvijek bude ispružena u znak prijateljstva, a nikad u znak primanja milostinje"
proziran-svijet @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, prosinac 23, 2011
Godina po godina, mjesec po mjesec, dan po dan …. Vrijeme teče našim životima ili mi tečemo vremenom? U svakom slučaju, zaustavljanja nema.

Kada bismo htjeli biti sretni, to bismo lako postigli, ali mi želimo biti sretniji od drugih, a to je uvijek teško, jer smatramo druge sretnijima nego što smo mi sami.

Život više nije kao nekada – zadovoljstvo, danas on postaje odgovornost, za sve čak i za vlastitu sudbinu. Možda zbog toga što gasimo stara prijateljstva i poznanstva, okrećemo leđa jedni drugima, nemamo vremena za razgovor i druženje. Vrijeme je postalo novac, biznis, afere….. Ali, to je u stvari 'život'. Vjera u samoga sebe savladava nesavladivo, pobjeđuje nepobjedivo, doseže nedokučivo. Ta snaga je nemjerljiva: pridiže slabe, hrabri strašljive, ozdravlja bolesne.

Uživajte u životu - proći će ko' treptaj oka!

Želim Vam svako dobro za predstojeće blagdane, uspjeh, zdravlje i sreću u Novoj 2012. godini.




proziran-svijet @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 42 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 19, 2011
Odgovornost znači prepoznati i zadovoljstvo i cijenu, izabrati na osnovi te spoznaje, a zatim živjeti s tim izborom bez zabrinutosti.
Sve u životu ima svoju cijenu nekada nemamo alternativu.Život je dar koji smo dobili da živimo onako kako moramo,često je to splet okolnosti na koji i nemamo utjecaj i nemamo izbor.Često čekamo bolje sutra ali uvijek u sadašnjosti.Treba se boriti ma koliko teško bilo.Na kraju ove kalendarske godine i pred vrijeme blagdana zahvaljujem svima na lijepoj i toploj riječi.Nekim ljudima iz virtualnog svijeta zahvaljujem na konkretnoj pomoći i podršci.Hvala na kritikama i ponekoj ružnoj rječi.Sve je to život.
Svako dobro

proziran-svijet @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 11, 2011

Psalam. Davidov.

Tebi se, Jahve, utječem,

o, da se ne postidim nikada:

u svojoj me pravdi izbavi!

Prikloni k meni uho svoje,

pohiti da me oslobodiš!

Budi mi hrid zaštite,

tvrđava spasenja.

Jer ti si hrid moja, tvđava moja,

radi svoga imena vodi me i ravnaj.

Izvuci me iz mreže koju mi zapeše,

jer ti si moje utočište.

U tvoje ruke duh svoj predajem:

otkupi me, Jahve, Bože vjerni.

Ti mrziš one koji štuju ništavne kumire,

a ja se u Jahvu uzdam.

Radosno ću klicat' tvojoj milosti,

jer si na moju bijedu pogledao,

pomogao u tjeskobi duši mojoj.

Nisi me predao u ruke dušmana,

noge si mi na prostran put izveo.

10 Smiluj mi se, Jahve, jer sam u tjeskobi,

od jada slabi mi oko, duša i tijelo.

11 Život mi se troši u gorčini,

ljeta moja u jecanju.

U muci mi se iscrpila snaga

i kosti su moje klonule.

12 Dušmanima svojim postao sam ruglo,

susjedima podsmijeh, a znancima strašilo;

koji me vide vani, bježe od mene.

13 Nestalo me k'o mrtvaca iz sjećanja ljudi,

postadoh k'o razbijena posuda.

14 Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud:

sastaju se protiv mene

i smišljaju kako da mi život oduzmu.

 

15 A ja se, Jahve, u tebe uzdam;

govorim: Ti si Bog moj!

16 U tvojoj je ruci sudbina moja:

istrgni me iz ruke dušmana

i onih koji me progone!

17 Rasvijetli lice nad slugom svojim,

po svojoj me dobroti spasi.

18 Jahve, ne bilo me stid što tebe zazvah!

Neka se postide zlotvori,

nek' u Podzemlju zamuknu.

19 Nek' zanijeme usne lažljive

koje protiv pravednika govore drsko,

oholo i prezirno.

 

20 O, kako je velika, Jahve, tvoja dobrota,

koju čuvaš za one koji te se boje,

koju iskazuješ onima što se tebi utječu

naočigled sinovima čovječjim.

21 Zaklanjaš ih štitom lica svoga

od zavjera ljudskih;

u šatoru svom ih skrivaš

od jezika svadljivih.

22 Blagoslovljen Jahve jer me obasu

čudesnom dobrotom u gradu tvrdom.

23 U tjeskobi svojoj već mišljah:

"Odbačen sam od pogleda tvoga."

Ali ti si čuo glas mog zaziva

dok sam tebi vapio.

24 Ljubite Jahvu, svi sveti njegovi:

čuva Jahve svoje vjernike,

a po zasluzi vraća onima

koji postupaju oholo.

25 Budite hrabri i jaka srca,

svi koji se u Jahvu uzdate!

PSALAM 32 (31)

Tko prizna, oprošteni su mu grijesi

32

Davidov.

Poučna pjesma.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,

kome je zločin pokriven!

proziran-svijet @ 20:37 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare